ribariljudi.com

Dragi gospodine župniče Dragutine, dragi gospodine Dekane, subraćo svećenici, braćo i sestre u apostolskoj vjeri, najprije vam od srca čestitam današnju svetkovinu!

U ovome slavlju Isusa Krista u apostolskim prvacima, svetome Petru i Pavlu, susrećemo se s ljepotom otajstva Crkve s divnim svjedočanstvom kršćanskih velikana, mučenika, na čiju smo vjeru i mi oslonjeni. Lijepo je susresti tu dvojicu kršćana koje Isus izabire i povezuje na čudesan način. Na početku slavlja sjetimo se da je izabran Petar koji je želio prekoračiti vlastitu ograničenost i koji je udario u svoju ljudsku slabost; on koji je morao osjetiti suze zbog nijekanja Isusove ljubavi; on koji je osjetio kako peče rana izdaje, da ne bi sudio, nego da svojim životom pokazuje put za susret s Kristom.

Izabran je sveti Pavao, koji je u padu pred Uskrsnulim doživio pad svih svojih krutosti i umišljenosti, da bi mogao započeti novim putem. Divno čitati pisma koja je kršćanima napisao taj čovjek koji je posvema bio obuzet Kristom, naviještajući radost svima koji se dopuste voljeti od Boga. Ulijeva hrabrost njegova ranjivost i slabost koju stavlja na službu Evanđelja. Uči nas prihvatiti slabost drugih ljudi, nakon što prihvatimo vlastite slabosti. Danas molimo za nakane Crkve, a posebno za Petra naših dana, papu Benedikta XVI.

Braćo i sestre, u radosti Božjega milosrđa, pokajmo se za svoje grijehe.

Ivan Šaško pomoćni biskup zagrebački

Homilija

u euharistijskome slavlju svetkovine svetih apostolskih prvaka Petra i Pavla

u župnoj crkvi svetoga Petra i Pavla, Velika Gorica, 29. lipnja 2010. u 18 sati

Liturgijska čitanja: Dj 12,1-11; Ps 33 (34); 2Tim 4, 6-8.17-18; Mt 16,13-19

Predragi!

I. Slaveći dvojicu apostolskih prvaka spominjemo se njihove vjere koja je dobila najuvjerljiviju ispovijed u njihovu mučeništvu. Iza sebe su imali različitu povijest: i osobnu povijest i povijest poziva. Združila ih je ista vjera i mučeništvo koje je zasjalo tolikim sjajem da se on danas prostire po cijelome svijetu.

Suočeni s njihovim svjedočanstvom shvaćamo da je kršćansko mučeništvo takvo da ne ostavlja ravnodušnim. Nitko svoj život ne daje lako, osobito kada se pritom ne ugrožava druge, kada se ne prihvaća snaga nasilja. Danas zahvaljujemo za to svjedočanstvo i za svjedočanstvo onih ljudi koji na različite načine očituju da vole Krista i drugoga čovjeka više od vlastitih želja, uspjeha, pa i svoga života.

Ova dvojica Kristovih učenika pokazuju što je u temelju Crkve; kakav je taj temelj. Oni jednako tako pokazuju od čega Crkva živi i što ostaje i onda kada mi kršćani kao grješni ljudi govorimo protusvjedočanstvom. U njihovim se životima zrcali sva ljepota raznolikosti i Božjega prihvaćanja.

II.      Petar je tek ponizni, maleni ribar na malenome jezeru u
zabačenome kraju Rimskoga Carstva, daleko od kulturalnih središta.
Posao kojim se bavio posvema je zaokupljao njegove dane u
ograničenosti mogućnosti spoznaja i praćenja događaja važnih za
društvena gibanja. Krist izabire njegov životni prostor i njegovu
malenost, da bi pokazao da Bog od malenoga čini velika djela. I tamo
gdje se čini da Bog izabire velike ljude, da bi uistinu bili takvi, najprije
moraju postati malenima.

Osim toga, Bog ga nije izabrao zbog njegove svetosti, jer Božje je izabranje takvo da se ne ograničuje na svete, nego nas zove da bismo postali svetima i živjeli u Duhu svetosti.

Petar se lako oduševio; bio je čovjek impulzivne naravi koji nije previše odvagivao, nego se držao uvida. Upravo ga je takav način lako odvodio u obeshrabrenost. Najbolnije iskustvo doživio je u Isusovoj muci. Za njega je to bio čas istine, poniznosti i najvećega čišćenja srca.

Božji izbor temeljnoga kamena Crkve pao je na njegovu oduševljenost, ali i na njegove slabosti. Na Posljednjoj večeri, dok naviješta Petrovu zataju, Isus mu veli: ,Ja sam molio za tebe, da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću." Morao je doći k sebi teškim putem koji ga je posvema promijenio. I dana mu je zadaća da od učenika stvori zajednicu koja živi u jedinstvu izraslu iz vjere.

III.    Danas se spominjemo i slavimo Boga i po životu svetoga Pavla.
Dok nas Petar poziva na zajedništvo i ispovijedanje vjere u jedinstvu,
sveti nas Pavao poziva na zauzetost u svome poslanju. A ne postoji
kršćanin koji nema svoga poziva i koji nema svoga poslanja u kojemu ga nitko ne može zamijeniti.

Na Petrovoj stijeni izgrađena Crkva ponosno je oslonjena na pavlovski stup, pred kojim zastaje dah. Sto je Bog učinio od toga života! Pokušajmo sažeti taj nevjerojatan put. Veliki fanatični progonitelj kršćana; čovjek koji je slušao udarce kamenja u tijelo mučenika đakona Stjepana, dok mu se pod nogama nalazila njegova odjeća; nepopustljiv čovjek prepun znanja, u središtu društvenih zbivanja onoga vremena... Posvemašnja suprotnost s ribarom Petrom. Znao je puno, ali ipak premalo da bi zaobišao pitanje koje mu je promijenilo život: Savle, zašto me progoniš? Pitanje zašto, iznenadno na putu za koji je mislio da ga savršeno poznaje i da je odgovorio na svaki mogući zašto.

U Poslanici Filipljanima (3,4b-9), kada se spominje svoga iskustva susreta s Kristom pred Damaskom, nabraja sve što bi mu mogla biti prednost pred drugima: "obrezan osmoga dana, od roda Izraelova, plemena Benajminova, Hebrej od Hebreja; po Zakonu farizej, po revnosti progonitelj Crkve, po pravednosti zakonskoj besprijekoran."

Rekli bismo: izniman životopis, poželjan i obećavajuć. Ali Pavao piše: "Ali što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom... zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem... da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim." Život viđen novim očima, prividno bogatstvo pretočeno u siromaštvo i siromaštvo, kao raskrinkani privid, življeno kao najveća dragocjenost.

IV. Pavao nije bježao od svoje prošlosti. Pisao je i govorio o sebi kao prijašnjemu bogohulniku , nasilniku, progonitelju... Na Isusovo je pitanje odgovorio jasno; jedinim odgovorom koji ostaje uvjerljiv - svojim životom. Platio je visokom cijenom, i sam progonjen i zlostavljan. U Listri je bio kamenovan, među sunarodnjacima bičevan, od Rimljana pretučen batinama, od nekih kršćana udaran klevetama i sumnjičenjima.

Ništa nije zaustavilo njegov odgovor na Isusovo pitanje na putu u Damask: Savle, zašto? Ništa nije zaustavilo njegovu revnost. Pišući Rimljanima, kaže: Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? U svemu pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Možemo li ponoviti te njegove riječi i dodati poneku novu prijetnju i razlog?

Za svetoga Pavla sve je postalo bezvrijednim u odnosu prema dragocjenosti i ljepoti vjere u Isusa Krista. Sve je smatrao gubitkom...

Vjerojatno je prije mučeništva molio: Oprosti mi, Isuse, što sam te progonio, ali, otkad sam te upoznao, sve sam dao za tebe. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Volim te, oprosti mi.

Ono što fascinira u životopisu svetoga Pavla jest naročito kršćanska zajednica koja prihvaća njegovo obraćenje; to je prihvaćanje istih ljudi koje je progonio i odvodio pred suce, tamničare i krvnike.

V. Svatko od nas, braćo i sestre odgovara na pitanje upućeno Petru: Što vi kažete, tko sam ja? i na pitanje upućeno Savlu: Zašto? Zašto se stavljaš na stranu progonitelja; ili: Zašto si kršćanin ili kršćanka? Današnji sveci nam pomažu otkriti temelje na kojima Tu živi i Crkva.

Kada nas smještaju u izgrađene privide, kada o nama pišu i govore na neprimjeren način, ne bojmo se. Darovanu nam dragocjenost nitko ne može oduzeti. U našim zajednicama blista biser koji ne dohvaća ni mač ni križ silnika.

Sveti je Petar odveden na Neronov stadion, na mjesto gdje je danas u Rimu bazilika svetoga Petra; sveti Pavao je odveden ad aquas salvias, na rimskoj cesti Laurentini. Jedan obješen na križ, drugi pogubljen mačem, ali biser, biser je ostao živjeti od Cezareje do Damaska, od Rima do Zagreba i Velike Gorice. Tu, među nama koji vjerujemo.

I jedan i drugi različitim su osobnostima i karizmama izgradili Crkvu. U nju su ugradili poniznost i snagu svetoga Petra, oduševljenje i apostolski žar svetoga Pavla, da bi Crkva postala prijateljevanje s Isusom Kristom. Biser je dan i nama i živi večeras u svome sjaju. I pita nas: Sto ti kažeš? i Zašto? Svakoga smo dana pozvani odgovoriti tako da ljudima bude vidljivo da smo kršćani.

Amen.

* Ivan Šaško