ribariljudi.com

Razmišljanje

BITI NEPOZNAT

Od čudesnih događaja u vezi s rođenjem do krštenja na Jordanu, kad mu je bilo oko trideset godina, o Isusu nije ništa zapisano - osim što se sa dvanaest godina na proštenju zadržao u hramu tri dana bez dozvole roditelja. Bog postade čovjekom, upravo je zaželio osobno iskusiti ljudsko življenje da pokaže kako je dobro biti čovjek, a onda je trideset godina proživio nepoznat u zabačenom mjestu daleke provincije. Je li to tek manjak podataka ili samo po sebi također veliki znak, važna poruka?

Ne znamo, znači da nam ne treba znati, kako je rastao, sazrijevao u pubertetu, prolazio mladenačke snove, učio tesarski zanat i zacijelo od Josipa preuzeo radionicu, znojem i žuljevima prehranjivao majku i sebe, drugovao s prijateljima, uživao u malim svakodnevnim ljudskim radostima. Bog time poručuje da je dobro biti čovjek, da čovjek može živjeti puninu božanskoga života i nepoznat, kao jedan od mnogih u svojoj prosječnoj svakodnevici. Za sreću, za osmišljeno ispunjenje života i ostvarenje pune čovječnosti nije potrebno biti poznata ličnost. Dapače, normalnije je, redovitije, biti nepoznat, odnosno poznat u uskom krugu obitelji, prijatelja i sumještana. Nije mudro provoditi dane u čežnji za poznatošću, u naprezanju da se postane zvijezda - sportska, umjetnička, znanstvena ili politička. I kad netko postane zvijezdom, ne smije misliti da se tek time ostvario. Svoju poznatost i istaknutost treba staviti u službu općega dobra, slavom se ne zanositi i biti spreman nastradati, doživjeti neuspjeh, biti poražen i ponovno pasti u anonimnost, postati zaboravljen, nepoznat. Jer svaki je čovjek važan zato što je čovjek, makar u životu ne postigao uspjehe, makar u privatnom životu doživljavao nesreće, neuspjehe, promašaje. To je jedna od Isusovih najprepoznatljivijih evanđeoskih poruka: smatrao je da ima smisla za to utrošiti 90 posto zemaljskoga života.

Don Živko Kustić